Promjenama na tržištu rada i digitalizacijom poslovanja sve veći broj poslovnih subjekata vrši prodaju svojih digitalnih usluga i proizvoda kupcima na inozemnom tržištu, čime nastaje i obveza plaćanja PDV-a na obavljenu isporuku.
Osnovno pravilo je odrediti za svaku obavljenu uslugu te svaku isporuku dobara mjesto obavljanja usluge te mjesto isporuke dobara. Nakon što se utvrdi mjesto obavljanja usluge odnosno isporuke dobara, utvrđena je i nadležnost države u smislu plaćanja PDV-a na obavljenu isporuku.
Usluge koje porezni obveznik obavi drugom poreznom obvezniku (tzv. B2B usluge), u smislu utvrđivanja mjesta obavljanja (oporezivanja) usluga, možemo podijeliti na usluge čije se mjesto obavljanja utvrđuje prema propisanom temeljnom načelu i usluge čije se mjesto obavljanja utvrđuje prema propisanim izuzecima od temeljnog načela. Prema odredbama čl. 17. st. 1. Zakona o PDV-u, mjestom obavljanja usluga poreznom obvezniku koji djeluje kao takav smatra se sjedište tog poreznog obveznika.
Usluge koje porezni obveznik obavi osobi koja nije porezni obveznik (tzv. B2C usluge), u smislu utvrđivanja mjesta obavljanja (oporezivanja) usluga, možemo podijeliti na usluge čije se mjesto obavljanja utvrđuje prema propisanom temeljnom načelu i usluge čije se mjesto obavljanja utvrđuje prema propisanim izuzecima od temeljnog načela.Prema odredbama čl. 17. st. 2. Zakona, mjestom obavljanja usluga osobi koja nije porezni obveznik smatra se mjesto u kojem porezni obveznik koji obavlja usluge ima sjedište.
Prema odredbama čl. 26. Zakona, mjestom obavljanja telekomunikacijskih usluga, usluga radijskog i televizijskog emitiranja, te elektronički obavljenih usluga osobi koja nije porezni obveznik smatra se mjesto gdje ta osoba ima sjedište, prebivalište ili uobičajeno boravište.
Prilikom izdavanja računa za digitalne usluge i proizvode inozemnim kupcima bitno je odrediti kome i gdje se vrši isporuka jer o tome ovisi porezni tretman.
Elektronički obavljenim uslugama u smislu Zakona osobito se smatra: isporuka web-sjedišta, udomljavanje web-sjedišta, daljinsko održavanje programa i opreme, isporuka računalnih programa i njihovo ažuriranje, isporuka slika, tekstova i informacija te omogućavanje pristupa bazama podataka, isporuka glazbe, filmova i igara, uključujući igre na sreću i kockarske igre te emitiranje političkih, kulturnih, umjetničkih, sportskih, znanstvenih i zabavnih programa i priredbi, učenje na daljinu.
Uvažavajući odredbe Zakona, u slučajevima kada tuzemni porezni obveznik obavlja tzv. elektroničke usluge (isporuka digitalnog sadržaja) inozemnim poreznim obveznicima (tzv. B2B usluge) mjesto oporezivanja utvrđuje prema temeljnom načelu iz čl. 17. st. 1. Zakona te se predmetna usluga oporezuje u državi u kojoj sjedište, prebivalište ili uobičajeno boravište ima primatelj usluge. U takvim slučajevima bi tuzemni porezni obveznik trebao izdavati račune bez obračunanog PDV-a uz klauzulu: „prijenos porezne obveze“ ili „reverse charge“ za kupce iz drugih država članica EU, odnosno „PDV nije obračunan prema čl. 17. st. 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost“ za kupce iz trećih zemalja.
Što se tiče obavljanja tzv. elektroničkih usluga inozemnim osobama koje nisu porezni obveznici, način oporezivanja ovisi radi li se o osobama iz drugih država članica EU ili trećih zemalja. Naime, za obavljanje tzv. elektroničkih usluga osobama koje nisu porezni obveznici (B2C), a koje imaju sjedište, prebivalište ili uobičajeno boravište u drugoj državi članici EU, propisan je prag isporuke od 10.000,00 EUR. Navedeno znači da se tzv. elektronički obavljene usluge osobama koje nisu porezni obveznici iz drugih država članica EU, a koje na godišnjoj razini ne prelaze 10.000,00 EUR, oporezuju prema mjestu isporučitelja, odnosno u RH. U takvim slučajevima, sve dok tuzemni porezni obveznik na godišnjoj razini ne prijeđe prag od 10.000,00 EUR za obavljene tzv. elektroničke usluge izdaje račune s obračunanim PDV-om.
U trenutku u kojem tijekom kalendarske godine vrijednost predmetnih usluga prijeđe prag od 10.000,00 EUR, mjesto oporezivanja premješta se iz RH u drugu državu članicu EU te tuzemni porezni obveznik ima dvije mogućnosti.
Prva je da se registrira za potrebe PDV-a u državama članicama EU-a iz kojih dolaze primatelji (osobe koje nisu porezni obveznici) predmetnih usluga i počne obračunavati, prijavljivati i plaćati PDV tih država članica sukladno propisima tih država članica. Druga je da primjeni Posebni postupak oporezivanja za prodaju dobara na daljinu unutar Europske unije, za isporuke dobara unutar države članice koje obavljaju elektronička sučelja koja omogućuju te isporuke i za usluge koje isporučuju porezni obveznici sa sjedištem unutar Europske unije, ali bez sjedišta u državi članici potrošnje prijavom u elektronički sustav OSS (eng. One Stop Shop) i sve navedeno u prethodnoj rečenici obavlja u tuzemstvu (na jednom mjestu) bez obveze registriranja za potrebe PDV-a u drugim državama članicama.
Kod obavljanja tzv. elektroničkih usluga osobama koje nisu porezni obveznici (B2C), a koje imaju sjedište, prebivalište ili uobičajeno boravište izvan europske unije (treće zemlje), mjesto oporezivanja takvih usluga utvrđuje se prema čl. 26. Zakona, odnosno na području države u kojoj sjedište, prebivalište ili uobičajeno boravište ima primatelj usluge. Prema tome, u predmetnim slučajevima tuzemni porezni obveznik treba raspitati o svojim poreznim obvezama u toj trećoj zemlji. Ako tuzemni porezni obveznik ima obvezu registriranja za potrebe PDV-a u toj trećoj zemlji, u smislu izdavanja računa, obračuna i prijavljivanja obveze PDV-a trebao bi postupati kao porezni obveznik te treće zemlje, odnosno sukladno poreznim propisima te treće zemlje. Ako tuzemni porezni obveznik sukladno poreznim propisima te treće zemlje nema obvezu registriranja za potrebe PDV-a u toj trećoj zemlji, u takvom slučaju trebao izdati račun bez obračunanog PDV-a s napomenom „PDV nije obračunan prema čl. 26. Zakona o porezu na dodanu vrijednost“.
Comments